Aida Šečić: Irfanova gitara

Irfan nije bio neobičan dječak. Nije imao nikakvu tjelesnu niti duševnu mahanu, nije bio glup, zao, ružan. A ipak se šaputalo. Bio je dobar iz matematike. Ja iz engleskog. I tako je planula ljubav. Koja traje. Ali to je neka druga priča.
      Od početka, šaputali su. Govorkali. Ispirali jezike na toj česmi. A njemu, ko za inat, nije bilo zamjerki. Nisu je mogli naći. Nisam se puno raspitivala o Irfanovoj porodici. Imam mamu, rekao mi je. Nanu i didu. A tata? Ne sjećam ga se dobro, rekao je i promijenio temu.
      Našli su se, ipak, dobronamjernici da mi ispričaju. Čitav roman. Telenovela. On pravoslavac. Milan. Ona muslimanka. Vahida. Iz stare begovske porodice. U to doba nije se gledalo javno. Ali tajno. Tajno je ključalo. Zatrudni ona i braća je pretukla. Umalo pobacila. Džaba. Udade se, preko materine riječi, preko pesnica dva brata. Ni ne sluteći da od nasilnika bježi nasilniku.
       Prve je dvije godine sve bilo dobro. Onda je počelo. Kafana. Kurve. Leteći tanjiri. I na kraju, plavo. Ispod očiju, po nogama, rukama… Otišao je 92. Tamo Onima preko Drine. Pala je Vahida  babi i materi pred noge. Proklinjala i preklinjala. Tuk’o te?, upitala ju je mater. Rekla sam ti ja da ne’jdeš za Vlaha. Zaboravila mater da su joj kćerku pretukla trudnu i dvojica braće.
        Bilo kako bilo, vrati se Vahida sa tada šestogodišnjim Ivanom majci i ocu. Nana voljela svog unuka, pjevala mu pjesmice, pričala priče. Samo ga nikad nije zvala imenom. Poslije šest mjeseci odlučiše – postade Ivan službeno Irfan. Nije se šestipolgodišnjaku bilo lahko naučiti na novo ime. Mater mu je, ogorčena kakva je bila, znala katkad i šamar udariti, valjda bi je žacnulo kad bi kome kazao, zbunivši se, staro ime. Riječ Ivan posta tabu. Riječ otac posta tabu. Samo su ljudi govorili: Upisaše Irfana u mejtef. A šta će Vlašče u mejtefu? Što li kurva nije o tome mislila kad se udavala za njega… Džaba joj je sad sapirat’…zna čaršija čije je.
     U mejtefu mu hodža jednom reče da on mora duplo više učiti nego drugi. Bilo mu je tada samo sedam godina. I nije pitao zašto. Barem ne naglas. Za to je vrijeme Vahida gradila karijeru. Vahida je završila fakultet. Nacionalnu književnost. I mrzila Andrića. I Hrvate. I Srbe. I muškarce. I što nije učila kad je trebala. I što nije izlazila kad je trebala. Pa, odlučila da nadoknadi.
      A Ivan-Irfan brinuo svoje brige. Učiteljica u žaru postratne ogorčenosti reče kako su agresori Srbi i Hrvati. Na to se jedan od prvačića okrenuo i rekao: Moj tata kaže da si ti Srbin.
Nakon tog dana u školi nije bilo sjajno. Svi znamo da na ovome svijetu nema niko okrutniji od djece. A djeca se baš namerače na nekog ko je drukčiji. Nije kod Irfana, bilo, doduše, kakve mahane. Bio je zdrav, prav, normalan, ni mršav ni debeo, dobro je igrao fudbala. Ali, odrasli su šaputali, a djeca ponavljala naglas. Njegov je tata četnik, on nije naš. Četnik, a ide u mejtef. Kako to. Pođoše ga tako prvo gledati ispodoka, pa s vremenom i otvoreno vrijeđati.  Mali Irfan, učenik drugog razreda, vraćao se kući pognute glave, često plačući. Tamo ga je čekala nana s toplim ručkom i vrelim pogrdama, uperenim protiv «skota». Psovala je Milanu sve redom, kuću i kućište, i ognjište, i rod, i porod, zaboravljajući u zanosu mržnje na Irfana, na činjenicu da kao spužva upija sve što ona kaže.
   Odrastajući tako u svijetu punom tajnovitosti i prikrivene mržnje, nije više vjerovao ljudima. Za većinu je bio «onaj mali od onoga Srbina», pa su i naše zabavljanje mnogi popratili pogrdama. Šta će ti Vlah? Ne pada plod daleko! Znaš li ti šta mu je otac radio materi? Znaš li da ju je za kose vukao?
Nisam se obazirala. Ni moj otac Halid nije bio cvijeće. Vjenčali smo se odmah poslije mature.
  Gitara je stigla jednog jutra. Donio ju je zbunjeni, suhonjavi momak. Bili smo tada u braku deset mjeseci.
  «Stiglo iz Aranđelovca, Za Ivana Dimitrijevića. Stanuje li on ovdje?»
«Da», rekoh naglo, kao da sam previše halapljivo progutala komad kolača.
«Možete li potpisati da ste primili».
Potpisah se njegovim-svojim novim prezimenom. U jednom ludom trenutku pomislih kako bi bilo zanimljivo da se potpišem Dimitrijević. Odbacih to kao suludo. Moja srodna duša i ja imali smo, pored ljubavi prema psima i tenisu, još nešto zajedničko – prezime koje nismo dobili rođenjem.
     Gitaru je vrlo pažljivo izvukao iz futrole. Milovao joj je vrat, bokove, vrlo nježno, nježnije, čini mi se, nego što je milovao mene.
– Umro, prošaptao je.
– Ko je umro, Ivane? Nisam bila svjesna da ga zovem bivšim imenom.
– On.
– Misliš?
– Znam. Sviraću ti jednom jednu pjesmu koju je on mami svirao.
– Kako znaš koju?
– Ona uvijek plače kad je sluša.
– Mislila sam da ga mrzi…
– Naravno da ga mrzi. Bio je nasilnik, monstrum, pijanac. Usto, otišao je agresoru.   Napustio nas je. Trostruk razlog.
– Zašto onda plače?
– Mislim da plače zbog one priče koju je pisala u svojoj glavi.
– Koje priče?
– Paralelne priče. O ljubavi kojom će prkositi svijetu. Kojim će promijeniti svijet. Zbog priče za koju je ona željela i vjerovala da će se dogoditi. Pisala ju je i kad ju je tukao i vrijedjao. Nekad mislim da je nikad nije ni prestala pisati. Znaš ono, kako je moglo i trebalo biti.
   Ućutao je za trenutak, spustio gitaru i odšetao do prozora. Kad se vratio, unio mi se u lice. Oči su mu bile crvene. Plačne. Gledali smo se. Poljubila sam ga.
– Molim te, ti otiđi i reci joj da je umro. I nemoj joj reći da sam plakao. Ona bi to vidjela kao izdaju. A nije to zaslužila. Ovdje, sam i izolovan, imam na to pravo. Imam pravo bar na suze. Bio je to moj tata.