„Riječi, riječi, riječi i riječi i da ga jebeš, opet riječi. Koliko li samo riječi, a oni ih mijenjaju, izmišljaju, premještaju kao da su komadi namještaja. Ma, kao da su pera – gdje bi oni poput bauštelaca prenašali namještaj – sve su ti to fine glave, Sokratovski nos, glava i jaja! I još postoji nagrada za novotvorine. Zamisli, novotvorine pored svih silnih riječi! Iz dokonosti smišljaju drugo ime za bocu i domisle se – klokodat. Znaš ono – klo, klo, klo, pa niz grlo. A da li se itko pita kako se ona osjeća kad joj promijene ime pa se vrpolji na stolu, i ne dao bog, svali se uz jaki tresak. A čovjek poviče: „Jebo mater klokodatu!“ No, onda napišu i epitaf klokodatu, jer o svemu oni imaju nešto za reći, iskorištavaju svaku situaciju za samopromidžbu, pa ni mrtvoj boci ne daju mira, koja se prevrće u nekakvoj kanti ne znajući gdje joj je vrat, a gdje dno. Dobro sam ja i prošao, da me se neka budala sjetila, mogao sam se ja danas zvati zrakomlat.“
„Što kažeš?“
„Ma ništa. Sam nešto sa sobom. Hm, kako je ova knjižnica bila mirna ovih dana – tek rijetki su navraćali i pregledavali knjige u tišini, a vidi sad buke.„
„Pravo zboriš.“
„Ludo, uvijek pravo zborim. Ma vidi onoga dolje na stolici – šćućurio se i viri kao miš iz brašna. A vidi onoga na sklepanoj bini! Ima tek 28 godina.“
„Kako znaš?“
„Pa sad je pročitao svoju biografiju. Slušaj malo! E, jebi ga, sada najavljuje nekoga. Vidi, sam sebe kao neku veličinu!„
„Kako da slušam i njega, i tebe? Ustvari, ne sluša mi se nijednog od vas dvojice.“
„Zanemarit ću to što si rekla, jer ne misliš ozbiljno. Pogledaj, već mu je glava glatka kao guzica, ali brada mu je skoro kao u monaha – to bi nam simbolički trebalo reći da mu je otpala kosa i izrasla brada od silne učenosti, ali ne nasjedaj na to. Samo je pametna kosa napustila ludu glavu.“
„Ja nasjedam samo na govno.“
„I to ti baš služi na čast.“
„Ma, baš me briga! Došla sam da se malo odmorim ovdje, a dosadnijeg brbljavca ne vidjeh. Glasniji si od roja pčela.“
„A s kim bi ti vodila ove pametne razgovore o ovim neobičnim stvorovima da ti nije mene? Ajd, ajd, priznaj da sam ti drag!“
„Je, drag si mi toliko da mi je palo na pamet kako da te zabavim. Jesi ikad igrao igru u kojoj moraš na vrlo prometnom raskršću prijeći zebru baš kad je crveno za pješake? Probaj, puno je adrenalina. Crknut ćeš u ovoj prašini. Meni doista nije jasno kako možeš neprestano mljeti i ciljati očima oko sebe da ti ne bi nešto promaklo.“
„Mogu, samo da ih nadglasam. Spreman sam umrijeti na ovom bojištu riječi, ja sam svoje istrenirao i ne bojim ih se, iako oni imaju i mutante. Svi će pokleknuti pred mojim pismovanjem.“
„Uf, što si dosadan! A koji je ovo?“
„Da manje zujiš okolo, onda bi znala tko je. A ti samo i dalje zuji. Ja ti neću reći, iako sam neki dan završio među koricama njegove knjige i ne znam kako sam se izvukao dok me vojska dosadnih riječi na svaki način pokušavala zarobiti.“
„Ne moraš. Jesi ti zapravo moljac? Bilo bi ti bolje da izađeš malo u svijet.“
„E, kad ne moram, onda hoću – to ti je Oblokator ili Blokator, nisam sasvim siguran. A što si ti to zanimljivo doživjela vani?“
„Pa eto, neki dan sam zujala okolo, naišla sam na svinju, baš onako fino je bockala, no ona se zaletjela, pa za njom baba – na kraju i svinja, i baba slomiše nogu, a obitelj nikako da smisli za koga prije da se pobrine.“
„Neš’ ti priče. Nikad pisca od tebe.“
„Ma tko uopće hoće biti piskaralo?“
„Nego, što misliš, je li prije bilo jaje ili ja, ili smo bili istovremeno? Ili sam ipak bio ja? To me pitanje muči već danima.“
„Neka te muči i dalje. Mene pusti na miru. Zapravo, bilo je jaje.“
„Kako znaš?“
„Znam. Reklo mi jaje.“
„Zbilja?“
„Da, a znaš li ti što je to, niti smrdi, niti miriše, sveca ti padovanskog više?“
Pustimo Smrdljivog Martina i Muhu Brekulju da se svađaju na prašnjavom prozoru, jer sami hoćemo vidjeti što se događa na bini.
„U ovoj svečanoj prilici, prije nego što vas sve pozdravim kao stare prijatelje, prvenstveno vas pozdravljam kao vrhunske pisce. Sebe sam već pozdravio kod kuće.“ Napravio je kratku pauzu da bi se desetak ljudi razmještenih po stolicama moglo nasmijati u trenutku namijenjenom za usiljeni smijeh.
„Ne moram vam ni govoriti o iznimnoj kvaliteti radova koji su pristigli na ovaj natječaj. Svi ste svjedoci vrijednosti svog djela, kao i mog. Zato vas ni ne iznenađuje odluka vas osmero, dvoje protiv, koji su glasali za roman „Kruška nikad ne pada daleko od stabla jabuke.“ Drugo mjesto je osvojila „Uštipci od medvjeda“, a treće „Who is fucking Fahrenheit“. Zahvaljujem vam se kao glavni član žirija i kao autor nagrađenog romana.“
Ogromni pljesak i ovacije.
„A sada ću vam pročitati uvod svog romana.“ U pozadini je zasvirao bend „TNT grupa“.
„Slušaj. Dopusti da budem tvoj bog. Da te povedem na put koji se ni zamisliti ne da. Da ti ispričam priču.
U davna, davna vremena, u dalekoj zemlji, živio jedan emir, u divnom gradu, zelenom gradu s mnogo drveća, u kojem je umilan klokot fontana noću uspavljivao stanovnike. E, sad, taj emir je imao sve, osim jedne stvari…“
„Ovaj je gori od tebe.“ Obrati se Brekulja pritajenom Smrdljivom Martinu. “Sad ću mu zapapriti.“ Zamahala je krilcima i aterirala na Oblokatorovu ćelu, trljajući noge kao o tepih. On je počeo mlatarati rukama po licu i po glavi, a Brekulja se vrlo brzo premještala.
„Samo se ti udaraj, jer takvo smeće i zaslužuje da se lupa po glavi.“ Začulo se iz malobrojne publike.
„Ti si oduvijek bio polupismen i netalentiran pisac, populist.“ Odvratio je Oblokator muškarcu.
„Da, da. A ti si diktator koji je sam sebi udijelio nagradu skupa sa ovim poltronima koje tiraniziraš.“
„Pijan si. Bolje je da odeš. Vrati se u svoju malu virtualnu državicu i nemoj zaboraviti opet zaključati vrata od maila da ne bi slučajno objavio nekoga osim sebe i svojih prijatelja. I pjevaj „With a little help from my friends.““ Odvratio je Oblokator dok ga je Brekulja i dalje bockala.
„Jebem li ti sunce žarko!“ Proderao se Rasjek i počeo lupati stolicama zajedno sa svojim pijanim kompanjonom. Nastala je sveopća graja i buka, a iz 1. reda se digla Hljebčićka sa knjigom u ruci i htjedoć lupnuti Brekulju, lupnila je Oblokatora njegovim vlastitim djelom u glavu. Brekulja je već jurila prema otvorenom prozoru, a Smrdljivi Martin je promatrao razbijanje boca, prevrtanje stolica, Oblokatora koji se drži za glavu, slušao sočne psovke.
„Eh, najbolje mi je kada sam sam. Barem pričam sa pametnim, ili čitam pametne. Bolje mi je da se sklonim, jer bi se mogli okomiti i na mene.“
Poletio je među prašnjave police i aterirao na prvu debelu knjigu na koju je naišao. Rabih Alameddine“Hakawati“. Šćućurio se na 1. stranici i počeo čitati:
„Slušaj. Dopusti da budem tvoj bog. Da te povedem na put koji se ni zamisliti ne da. Da ti ispričam priču.
U davna, davna vremena, u dalekoj zemlji, živio jedan emir, u divnom gradu, zelenom gradu s mnogo drveća…“
Smrdljivi Martin se odvažio i viknuo Rabihu: „E, sada ti slušaj! Ja sam tvoj bog i ima da slušaš moju priču!“
Nije prošla ni minuta, a emirovi čuvari su ga izbacili u sveopću graju.
Uz tresak i lom, TNT je i dalje svirala: “Duplo od ništa je ništa.“