Često je u Grozdv navraćao trgovački putnik Albert Nemec, već pomalo istrošeni čovjek srednjih godina, šarmantan na svoj način, zastupnik tvornice tekstilnih proizvoda. Obilazio je ovaj teren ustrajno prodajući robu malim trgovcima, nudeći, kako je sam govorio, određene modne novitete.
Putovao je sa svojom odanom, starom Škodom, prepunom robe, od mjesta do mjesta, rijetko se igdje duže zadržavajući.
O Nemecu se malo znalo, tek da živi u gradu, uglavnom je na putu i radi posao koji voli. Navodno u gradu ima i ženu a ona se bavi nekim svojim poslom i tako im prolaze dani. Neki su pričali kako Nemec više voli Škodu od svoje žene.
Pristupio je našem stolu, vrlo ljubazno sve pozdravio i naručio rundu.
-Kako ide Nemec?, upita ga Novak.
-Tako, tako, zlovoljno odmahne rukom Nemec, sve je više konkurencije a sve manje novca.
-A i žene su sve gore, dometne Rendić.
-Ne samo to, ni same ne znaju što hoće. No, živjeli, živjeli.
-Čuj Nemec, priča se kako silno zarađuješ, nastavi Novak.
-A čuj, zaradi se. Ali zaboravljaš da sam ja proveo više vremena na putovanjima nego kod kuće. Sve ima svoju cijenu. Međutim, lagao bih ako ne bi priznao, lijepo zaradim.
-Što ćeš s tim novcem? Nemaš djecu, žena vodi svoj život.
Nemec se nasmije od srca, popije gutljaj.
-Stvar je jednostavna, vrlo jednostavna. Sada, u ovim godinama imam sve što mi treba. Prije, da se ne hvalim, poznavao sam mnoge žene. bilo je svega, i ljubavi i bjegova kroz prozor, svega. I tada, kada sam i opet skakao kroz prozor, pomislio sam, što ćeš činiti u vremenima kada ti prozori budu previsoki? Odmah sam se dosjetio, kao da je ta misao odavno čučala u meni. Kada dođe ono vrijeme, sav ću novac potrošiti na grandioznu grobnicu od mramora s anđelom iznad, sve od istog materijala, sve izvedeno u crvenkastom mramoru a na ploči piše- ALBERT NEMEC. Znam da još nije nastupio taj trenutak, no već sam odabrao lokaciju. Sjećate se onog lijepog, malog proplanka na Glavnom gradskom groblju, s čempresima uokolo. Otkupiti ću cijeli proplanak i sve čemprese i izgraditi ću grobnicu s anđelom za sebe i tamo ću onda počivati za vječnost.
Dok je govorio oči su mu se zažarile, a obrazi zacrvenjeli, čelo mu je orosio znoj.
Nemec se toliko uzbudio, teško je disao.
-Sve što si zaradio potrošiti ćeš na grobnicu?
-Sve, sve, jedva je promrsio Nemec. To će biti jedini trag, jedini dokaz moga života.
-A žena?
-Ona kako hoće, tamo će biti dovoljno mjesta. Kako želi.
Kasnije smo rjeđe sretali Nemeca. Pričalo se, bolestan je, sve teže podnosi putovanja.
Ponekad bi navratio u Grozd, već je vidno smršavio, blijed je.
-Ma sve je u redu, liječnici kažu da sam samo umoran, iscrpljen, to je sve, ali evo dokle sam stigao. Otkupio sam cijeli proplanak, arhitekt Bolzano kreirat će grobnicu a anđela čuveni kipar Tardi. Sve sam već naručio, radovi samo što nisu počeli.
Zadnji put smo vidjeli Nemeca prošli tjedan. već je na ulazu u Grozd glasno uskliknuo.
-Sve je gotovo. Spremno je. Evo i fotografija, molim lijepo, izvolite pogledati.
-Doista, pravi mauzolej, zapanjeno će Novak.
-Nema što, impresivno posljednje počivalište za čovjeka, pohvalio sam viđeno na fotografijama.
-Ali pogledajte i natpis sam stavio, baš kako sam i rekao, samo ALBERT NEMEC.
-Život je čudna kombinacija, kaže mi danas Novak. Čuo sam da se prije nekoliko dana Nemec utopio u Primorskom gradu. Tijelo mu do danas nije nađeno, nagađa se da i neće, na žalost, grobnica će ostati prazna, tek ime.
Jednom smo posjetili groblje u gradu i položili nekoliko ruža na praznu Nemecovu grobnicu, bez i jedne riječi, s mislima, baš je život čudan a o smrti da se i ne govori.