I danas me spopadne smijeh kad se sjetim svog prvog školskog izleta u Split. Išao sam u prvi razred osnovne škole i za mene je to bio pravi doživljaj, jer sam Split sve do tada imao priliku vidjeti samo iz automobila dok sam s roditeljima odlazio u posjet teti. Obišli smo sve važnije znamenitosti; od katedrale Sv. Duje, spomenika Grguru ninskom, Dioklecijanove palače i na kraju zološkog vrta na Marjanu. Nevolja mi se dogodila kada smo prije povratka odlučili napraviti mali predah u malom izletničkom kampu. Imao sam snažnu potrebu da odem na zahod, ali problem je bio u tome što ga nigdje nije bilo na vidiku. Iako sam imao dojam da ću se svaki čas popišati u gaće, ipak sam odlučio izdržati do dolaska kući. Mogao sam kao i u svome selu jednostavno stati iza nekog grma ili stabla, ali smatrao sam da to nikako ne bi bilo u redu, jer Split je ipak grad, civilizacija i da bih, ako to učinim tu, zagadio okoliš. Ispisao sam jednu pola stranice, kad li je mater pokucala i ušla u moju sobu. Prije četiri mjeseca počeo sam aktivno trenirati boks. Budući da sam imao nešto ušteđevine, predložila mi je da zajedno odemo u Sinj i kupimo novu torbu.
„A, zašto ti ne bi otišla umjesto mene?“, predložio sam. „Počeo sam pisati novu priču i želim je što prije završiti.“ Gledao sam prije neki dan u kineskom dućanu preko puta hotela. Imaju lijep izbor sportskih torba. Ti izaberi koju hoćeš.
„Dobro, može“, pristala je. Dao sam joj karticu, napisao sam na komadić papira pin i ona je otišla. Vratila se vrlo brzo, nakon desetak minuta, što me je pomalo iznenadilo. Vozila je jednu kilometar i pol i ostala bez goriva. Baš kao i ja prošli tjedan, jer mjerač količine na kontrolnoj ploči našeg Peugeota u zadnje vrijeme ne radi kako treba. Već sam nekoliko puta imao namjeru odvesti ga kod mehaničara na popravak, ali kako je auto stalno bio u điru, to nisam stigao učiniti.
„A, ništa sad“, rekla je. „Uzet ću kantu i bicikom otići u Sinj po gorivo.“ Usput ću ti pogledat torbu.
„Možda je ipak bolje da ja odem“, rekao sam. „Ti još ne znaš kako se na biciklu mijenjaju brzine, a ja sam i u boljoj kondiciji, pa ću to brže obaviti.“
„Ali, vani je velika vrućina.“ Ima bar 30 stupnjeva. Ne bih htjela da se mučiš. Ali, ako već hoćeš, bar pričekaj popodne dok malo ne zahladi.
„To mi neće biti nikakav problem“, odvratio sam. Pronašao sam u garaži kantu od pet litara i gumu. Spremio sam ih u jednu veliku vrečicu, sjeo sam na svoj bicikl i krenuo u Sinj. Iako je trebalo voziti tek šest kilometara, shvatio sam da je mater bila u pravu. Stvarno je bilo prevruće. Uz to sam i popodne imao trening. Dovoljno da se satarem totalno.
Kada sam stigao u Sinj, više nisam imao volje da tražim torbu za trening, pa sam samo kupio gorivo i vratio se do auta. Otvorio sam rezervar, ugurao sam gumu u kantu i potegnuo. No, čim bih drugi kraj ugurao u rezervar, gorivo ne bi dalje teklo. Potegnuo bih ponovno i pritom popio dovoljnu količinu zbog koje sam mislio da ću povratiti. I tako dva puta. Kada sam je konačno ispraznio, spremio sam nju i gumu u gepek. Prešao sam za volan, okrenuo sam ključ i automobil je upalio. Bilo je najjednostavnije i bicikl spremiti u gepek i odmah se vratiti kući, ali gepek je bio pretijesan, a stražnja se sjedala nisu mogla do kraja poleći, tako da sam bio primoran prvo odvesti bicikl kući, a zatim se pješice vratiti po auto. Dok sam vozio biciklu kući, sit vrućine i goriva što sam ga popio, opazio sam uz cestu dva prometna policajca. Sigurno nije ni njima bilo lako stajati tu po takvoj vrućini. Jedan je čak bio odjeven u dugi rukav. Kada sam stigao kući, prvo sam ušao u sobu, ostavio sam ključeve, mobitel i novčanik na stolu, i otvorio ormar. Morao sam presvući majicu, jer ona koju sam imao na sebi bila je skroz mokra od znoja. Čim sam to učinio, zgrabio sam ključeve i vratio se do auta. Tad sam se sjetio da sam pogriješio što nisam ponio i novčanik, jer u njemu je bila moja vozačka dozvola i ostali osobni dokumenti. Nisam htio da me policajci kazne ako me zaustave. Dakako, mogao bih se u tom slučaju izvući tako što bih im objasnio cijelu situaciju, ali onaj u dugom rukavu čije ime ovdje ipak neću navesti poznat je kao nervozan tip koji ni vlastitom ocu ne bi oprostio. Dakle, najbolje mi se vratiti po novčanik. To sam i učinio, ali sam ovaj put na stolu ostavio ključeve, što sam naravno shvatio tek kada sam došao do auta. Ni sam ne znam kako sam ih uspio zaboraviti. Bijesan, počeo sam psvovati sve psovke koje su mi u tom trenutku pale na pamet, da su se čak i policajci okrenuli i kratko me promatrali. Ma, krasno, pomislio sam. Samo mi još treba da me zaustave dok se budem vraćao i napišu kaznu zbog prostačenja. Da sam mislio glavom, sada bih sjedio za stolom u svojoj sobi i pisao priču! I što da radim?, pitao sam se. Nisam imao volje vraćati se pješice. Bio sam cijeli mokar od znoja. Da nazovem majku i kažem joj da mi biciklom donese ključeve? Mislim da ću se ipak još jednom vratiti, zaključio sam.
„Dobar dan, jeli vam vruće?“, pozdravio sam uljudno policajce dok sam prolazio pokraj njih. Učinio sam to više iz straha da će me gnjaviti što sam maloprije onako psovao.
„Ma, nije loše ni ovako“, kratko je odgovorio policajac u dugom rukavu. Odahnuo sam s olakšanjem kada sam prošao pokraj njih. Kada sam konačno dovezao automobil kući, bila su dva sata. Nabrzinu sam se otuširao i vratio za stol trening je bio u četiri, pa sam mislio da će mi uspjeti da još nešto napišem. Nastavio sam priču o svom školskom izletu.
U Đardinu sam tad prvi put vidio visoki spomenik bradatog čovjeka u svećeničkom habitu i sa šiljastom kapom na glavi, na čijem je vrhu bio križ. U lijevom naručju držao je otvorenu knjigu, a desnu ruku podignutu u zrak.
„A, tko je ovo?“, upitao sam učiteljicu.
„To ti je Grgur ninski, hrvatski biskup.“ Bio je veliki borac za hrvatsku državu i hrvatski jezik.
„Ako je zaista bio ovako velik, onda njegovim neprijateljima koji su se borili protiv njega sigurno nije bilo lako“, zaključio sam mudro.
„Ne znam kojiko je on zapravio bio visok“, reče mi učiteljica. „I, kada sam rekla borac, nisam mislila da se borio s rukama i oružjem, već svojim pisanjem i govorima“, nastavila je dalje, vadeći pritom bočicu iz torbe, jer je, kako nam je objasnila jednom prigodom morala mućati zub. Valjda smo zbog te njene vode u razredu uvijek imali vinskih mušica. Tad mi je sinulo, iskoristio sam priliku i zašao iza jednog grma, na brzinu prolio koka kolu i popišao se u bocun. Na brzinu sam ga gurnuo u džep i sav ozaren pridružio se ostalima.
U pisanju me prekinulo bolno zavijanje i cvilež susjedovog psa. Očito ne voli biti zavezan. Strašno mi je išao na živce. Prišao sam prozoru i otvorio ga širom.
„Ajde leć!“ Mrš tamo!, proderao sam se. Poslušao me je i zavukao se u sigurnost svoje neugledne kučice. Taman kada sam se riješio psa, pojavila se jedna velika zvrkulja i počela me gnjaviti svojim zujanjem. Čekao sam da sleti, pa da je mogu tresnuti, ali se to nije dogodilo. Neprestano je letjela i zujala. Pomalo umoran, ustao sam od stola i odlučio pisanje ostaviti za sutra.