„Ima i toga – može čovjek nanovo da se rodi. Da rodi samoga sebe, novog i spokojnog, i to ne samo jednom! Doduše, to se ne uspijeva silom, niti je dovoljna ta čuvena čelična volja, to se jednostavno desi, neplanirano, jer se ovo rođenje ne može ni na jedan način iskalkulisati.
Ne odričući se sebe i svojih prethodnih kontura, sjećaće se Novorođeni vječito dana kada je dobijao još jednu šansu. U sumrak starog života, spremiće staru pidžamu, obući je na staro tijelo i leći u stari krevet, u staroj sobi. Zaspaće. Tako će kroz par snova, u istom položaju, dočekati zoru novog života. U tome je sva bit i čarolija rađanja – unutar ljuspice sna! Ujutru će novorođeni čovjek, dvadesetogodišnjak, četrdesetogodišnjak… stogodišnjak, nebitno, protegnuti isto tijelo od sinoć, ali sada okupano onim, opet starim suncem koje ga je znalo grijati u svim prethodnim djetinjstvima, u staroj postelji, okružen svim onim predmetima sa kojima je drugovao i u svim pređašnjim životima. Ustaće i svući staru pidžamu, kako bi se istuširao u svom starom kupatilu. Potom će, po nekoj navici iz nekog prošlog života, pogledati u kalendar i sat i shvatiti da ima godina koliko je imao i u prošlom životu. Isti mjesec, ista godina! Tada će zbunjeno potraži dan i zaključiće da se samo on promijenio, ali ga to, ipak, neće ubijediti da se nije rodio ponovo. On zna i osjeća da je nanovo rođen i to je dovoljno! Začuće se alarm mobilnog telefona koji je bio navijen u mnogim prethodnim životima. Ista dosadna melodija… Za trenutak će se opet zamisliti, kao maloprije pred kalendarom. I to će biti druga zamišljenost otkako se rodio! Veličanstveno! Zašto stari alarm budi novog čovjeka, upitaće sebe. Onda će još jednom pogledati u ekran mobilnog telefona i vidjeti propušten poziv. Naravno, od nekoga iz prošlog života. Taj novi čovjek, tog novog jutra, moraće se starim kolima prevesti do starog posla.
Ali ne mari, rodiće se on za nedjelju, dvije, čim mu novi život dosadi! Ili stari? A zar je važno, ako će Spokojni i Mirna voditi ljubav iz koje će se on nanovo roditi… Nije strašno, izdržaće sve taj stari, isti krevet sve što treba da prethodi novom začeću… I šta, naime, čovjeku može više trebati da se nanovo rodi?…“
(Odlomak iz romana OMČA)