Moderno društvo postalo je zavisno o tehnologijama, bez kojih ne zna funkcionisati.
Životi mnogih osoba su postali podređeni društvenim mrežama, koje koliko god zbližavale ljude, toliko čine pojedinca usamljenijim.
Danas vam najbliži putem neke društvene mreže ili putem telefona kaže: “Dobro sam, sve je OK” i slične stvari, ali u to se možemo uvjeriti samo ako ga pogledamo u oči. S njim sjednemo i ispričamo se.Oči drage osobe će nam reći mnogo više od smješka ili smajlija na netu.
Status na fejsbuku može biti pusta laž, šala ili zbilja, svejedno, ali nikad ili skoro nikad ne odgovara istini.
Status je često samo pusta želja da nas je neko shvatio, vidio ili pročitao.
U suštini pravi staus nekoga dragog znat ćemo samo ako ga dodirnemo ili vidimo njegov osmijeh ili suzu na licu.
Nažalost, sms nas može odbiti od stvarnog uvida u stanje drage nam osobe.
SMS izjava ljubavi može biti potpuno istinita, ali gdje je tu zaista ono što ljubav znači: dodir, poljubac, pažnja, saosjećanje, povjerenje?!
U suštini, hladni pikseli, bez duše i tijela postali su zamjena za dušu i tijelo, hladni smajliji postali su zamjena za osmijeh, tugu ili suzu.
Izjava na Netu da smo sretni, zapravo može skrivati tajnu da smo duboko usamljeni i nesretni.
Nažalost, samoće je sve više, kao i veselih stausa na Fejsbuku.
Ljudi su zaraženi Internetom, društvenim mrežama, sve se rješava klikovima i ljudi zaboravljaju šta znači osjetiti nečiju vibru, dodirnuti nekoga, osjetiti ga.
Život je postao samo naizgled brz, zabavan i dinamičan, a zapravo ispred ekrana računara krije se samoća, bijes i praznina.
Zar nije tako, kad u tami sobe ili kancelarije ugasite ekran računara?
Samoća nikada nikome ne treba biti izbor. Od toga treba bježati, jer pomisli na koje nas samoća može navesti su nešto najgore što nam se u životu može dogoditi.
