Bura duva niz niske padine, obronke kolibe na Ataševcu gdje moj đed Jandrija „blanja“ kacu za kupus čamovu. Djeca se igraju u dolini do bašte – vidim dve gredice luka, sitnog i ljutog, oporog… Lipa se suši na verandi kolibe i vrata su otvorena za svakog ko dođe iznenada na nekoliko dana.
Ogljište i vatra, vari se mljeko, pura krčka u debelom loncu u ćošku i flaša rakije-loze popijena do pola. Na kredencu željeznička đedova kapa, austrougarskog kočninara… kolibaše prvog sa limaricom ko britvom što brije nisku travu čekinju-srneća leđa kako su je zvali…
Zime neće biti, ni proljeća neće biti…
Gutam knedlu u grlu, suza mi osvaja oči, orošavam lice koje sjaji čudno, zlo se navlači na vidokrug koji boli i remeti vječni mir kolibe u srcu Klekovače, na visini koja usporava svaki naš pokret, misao se vuče poput smrti i propadanja ljeno i neveselo.
Ali stiže sigurno…
Bura čisti dvorište i lomi trklje sa vešom nad dolinom ispod puta, u tihoj smrti na prozoru starog voza -maše mi i pozdravlja austrougarski kočničar- đed Jandrija… brkat i još veći nego inače što je bio…
Zime neće biti ni proljeća neće biti… nema kome.
Ne čujem korake putnika namjernika – na nekoliko dana da bane, razbije svakodnevnicu koja nemilosrdno kaplje kap po kap.
