Enesa Mahmić: Falusna priča

„Čovjek nikad ne treba reći da poznaje žene. I najveća čobanica može da iznenadi Kazanovu.“ N.N.

Pričala mi je kako ima lijepu bašticu kod kuće, dva pedlja široku i tri dugačku, ali tu je drvo, tu su ruže, tu je kameni sto i klupa. Sve je to zbijeno između zidova kuće, ali je tako prisnno, mirno, starinsko. Ima mačku od šest kilograma, sivu, dugodlaku, čitava kuća je puna njene dlake. Nostalgisala je stalno i vidjelo se da se nikako ne snalazi u gradu.
Kad bi joj cimerke otišle kući prespavala bi kod mene. Spavali smo jedno pored drugog goli, ali se ništa ne bi desilo. Govorila mi je na uho nerazumljive riječi na nekom čudnom jeziku. Kad bi se ujutro probudio sjedila je pored mene, naslonjena na zid i češljala raspletenu kosu.
– Šta su znače one riječi? – pitao sam je jedno jutro- I koji je to jezik?
– To je Solomonova Pjesma nad pjesmama na hebrejskom.
Gledala je kroz prozor, polahko je česljala dugu kosu i recitovala:
– “Tvoje ime je kao ulje razliveno”
“Moj dragi je moj,i ja sam njegova…
on je pastir na poljima ljiljana…
Noćas u postelji svojoj
tražila sam u duši svojoj dragog
tražila sam, ali ga
ne nađoh…”
Jednostavna je i neuka, ali je znala cijelu taktiku i strategiju ljubavne igre: izazivanje, povlačenje, mamljenje, korištenje položaja. Uvijek bi mi izmakla u pravom trenutku, dozvoljavala je samo do jedne tačke a onda bi umakla. Stala bi negdje i posmatrala me dok ne osjetim njen pogled, onda bi nekud odjurila i čekala da dođem za njom. Znala je da ima zanosne grudi i privlacne kukove….
Skoro svako veče smo izlazili u kino. Poput Dirka Bogardea bila je ponosna na svoj profil koji su isticale sumorne ulične lampe. Jednom, dok sam je pratio kući, osluškujući kako se list njene noge tare o kišni mantil, rekla je:
-Dođi gore.
Slijedio sam je poslušno uz spiralne stepenice za koje se činilo da nemaju kraja, i da će nas odvesti sve više i više, do potkrovlja gdje ptice udaraju o prozore, a nebo je nagrada. Tu je bio mali krevet sa prekrivačem od raznobojnih krpica. Pod je bio nagnut na jednu stranu, a jedna odignuta daska podsjećala je na otvorenu ranu. Zidovi, puni neravnina i zapušteni, kao da su disali. Činilo mi se da osjećam kako se pomjeraju kada ih dodirnem. Bili su pomalo vlažni. Svjetlost koja se probijala kroz rijedak vazduh pregrijala je prozorska okna tako da nisu mogla da se otvore. U toj nebeskoj, divljoj sobi i naša tijela izgledala su veća. Izbezumljeno skidamo i razbacujemo odjeću.
Trajalo je dok sam nabrojao do deset.
Nije bila nevina, ja jesam.
To je ono! Pomislih, to je ono suštinsko, to je jače od svega ostalog. Tu nema više prepreka. Kakva zmija u raju! Kakva jabuka! Kakav grijeh! To je blagi šum slapa koji prepliće dva tijela, odvaja ih i baca jedno u drugo, nosi u daljinu, gdje je u žudnji sve istinsko-crveno.
Sonja, osjećam te…
Onda je dolazila kod mene svaki dan poslije predavanja. Studirali smo na istom fakultetu, ona književnost ja žurnalistiku. To je trajalo neko vrijeme, a onda je njena majka čula da se “pokvarila” i došla da je lično odvede kući.
Otišle su lijevo, preko parka na sporedni put, a ja sam zastao i gledao je kako se udaljava. Osvrtala se, učinilo mi se da me doziva: dođi, zašto si ostao, pođi sa mnom, kako si se mogao izgubiti od mene, s mene, iz mene?!
Poslije njenog odlaska jedno vrijeme ličio sam na automat. Radio sam stvari mehanički.
– Ne brini, preboljećeš- rekao mi je profesor Klasične filozofije – Ovo što ti se sad čini neizdrživo i beskonačno, posmatrano unazad činiće ti se da je bilo lako i kratko. Vrijeme će to sve urediti.
– To je jebeno teško…
– Nije. Svi zaborave. Razlika je samo u stilu. A to zavisi od stepena inteligencije. Neko odmah isturiti vizitkartu svoje provjerene neodoljivosti, uzdignuti glavu i znalačkim okom odmjeriti ženske noge, a neko vodi alire usamljeništva u četiri zida.Ali i jedan i drugi zaborave.
Sonja, nema te više.