Jagoda Kljaić: STAZA ČEKANJA

Život je satkan samo od jednoga stanja. Koje je jedino sigurno i najmanje izloženo svim mogućim mijenama. Često ga ne raspoznajem i dajem mu neka druga imena, misleći kako sam i od njega mudrija. Ne razumijem mu ćud jer je prejednostavna, a ja svikla samo na složene, komplicirane i nerješive situacije.
Ponekad ga proklinjem, zašto je baš meni dodijeljeno. Onda se radujem što me još nije napustilo. Pa se ubrzo pitam dokle će me mučiti. Učas mi se učini da se umorilo, a ono tek onda pokaže svu snagu. Dok me ne smoždi skoro do zadnjega atoma, psihičkoga i tjelesnoga. Tad se udobrovolji, pokaže drugačije lice. Pruži obraz na poljubac. Jedan, pa drugi. A ja se zalijepim, zaboravivši sve što mi je prije toga učinilo. Odluta nekuda, postane priviđenje koje želim poslati putanjom izbrojivih zemaljskih godina.
I u jedno praskozorje eto ga nazad. Taman kad sam povjerovala da me zapala sunčana strana ulice života. Pojavi se na donjoj stepenici s pitanjima na koja nikad neću odgovoriti. Idemo ispočetka, kao da mi tumači, meni nije dosadilo, a ti kako hoćeš. A što kako hoću, ne bih htjela, ali moram, jer drugačije ne mogu. I pomirimo se po tko zna koji put, moj vjerni pratilac i ja.
Čekanje. Ono je gospodar moga života. Vladar za kojega nekad pomislim da je sudbina. Sav život se kreće samo jednom putanjom. Stazom čekanja. Od vremena prije začeća. Tješim se da se nisam roditeljima omakla, iako nisu znali što i koga čekaju. Možda bi tada i odustali, prestali čekati. Kad sam već započeta, razvitak je neminovan, a situacija se mora nekako i okončati.
Sve između, brojeno godinama ili desetljećima, godišnjim dobima, vrelinama i snjegovima, solsticijima i ekvinocijima, ipak je samo jedno obično čekanje. Neobuzdano, nepredvidivo, nehajno, nestabilno. Nadajuće, željeno, očekivano, planirano. Krhko, podatno, nepomično, razulareno. Obećavajuće, molećivo, skromno, pokajničko. Najčešće lažljivo, prevarantsko, osvetničko, gubitničko.
To shvatim kad sam se već ubacila u novi maraton. Cilj je mjesto u kome nikad nisam bila. Zato se radujem, sve podvriskujem i podcikujem od veselja. Sigurno ću ovaj puta uspjeti. Trka jest dugačka, ali nema krivina i neravni. Sve dobro vidim ispred sebe, pripremljena sam, nema šanse da mi se noge sapletu, a, bude li potrebno, mogu odbaciti obuću i nastaviti bosa. Oznojim li se do gole kože, nastavljam utrku gola, najbolje će pasati uz bose noge. Tako će se najbolje vidjeti da nemam pomagača u tajnom padobranu i da mi vjetar ne puše u leđa.
Dobro sam pripremljena, ta dugo sam ovu utrku života čekala. Već vidim cilj, smiješi mi se neki dobar rezultat, bit ću među prvih deset. Kadli, avaj, dojuri, prosto doleti na krilima sokola, veliki oblak. Smjesti se ispod sunčevih zraka, one bljesnu nekim nepoznatim nijansama, ošamute mi pogled, lijevo oko vidi drugačije nego desno, primjećujem da krivudam tamo – amo, samo što ne krenuh unatrag, počnem drhturiti od hladnoće i razum progovori. Nema cilja. Skoro dobivena utrka je izgubljena. Uzalud sav napor, znanje, tehnika. Kad bi to koristilo, mnogi bi onda pobjeđivali. Ne bi bilo izabranih.
Tko bi mogao izbrojiti koja mi je ovo, po redu, izgubljena utrka. Bila je prijelomna. Skupo sam školu platila, ali puno i naučila. Više nikada i ništa neću čekati. Što znači da će mi od sada život postati poezija, kako u stihovima, tako i u prozi.
Tek sam se sad sjetila da je na onom oblaku nešto pisalo. Treba znati čekati. Oh, da mi ga je krilo sokolovo ranije donijelo iznad glave. Koliko bi toga bilo drugačije. Lakše i jednostavnije, ako bih znala čitati. Više ne čekam da naučim, ponašam se kao da znam. Kao da sam vidjela Machu Picchu i površinu Marsa, bez čekanja boljega vremena za to. Odjenula najljepšu haljinu da je skinem kad i gdje želim. Razvila Ravelov Bolero da natkrili tugu u kojoj se ni jedan ton ne može izmijeniti. Obasula svijet radošću što postojimo, mi i oni kojih nema.
A kad me on ne primjećuje, odsutan u nekom svom čekanju, samo mu se uguram u dlan, zajedno sa cigaretom. Prilijepim se i ne može me oddimiti.
Sve to nisam znala, dok nisam razrogačena pogledala oblak.
Sada…
Čekajući čekanjem čekam očekivano čekanje. Neka čeka mene čekajuću. Nedočekanu.

2 Responses to Jagoda Kljaić: STAZA ČEKANJA

  1. Belma Jašarević каже:

    Predivno, vjerujem da se svako može pronaći u ovim reečenicama, na kraju krajeva, sve i da želimo od sebe samog ne možemo pobjeći. ( :

  2. Jagoda Kljaić каже:

    Hvala, Belma, raduje me da slično razmišljamo …

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *