Ljiljana Tadić: ŽELJKA

Bezobrazna je i zahtjevna. Svjesna da gutam njenu metafiziku u dva zalogaja, ona se izvija u mojim rukama kao pijavica i vlažna para moje nepce urlikom boli i užitka istovremeno. Razumijem muškarce koje je žena raskućila, raspametila. Nije u pitanju samo vaginalna toplina, to je čelično jače. To je hir, potreba, trenutak i nedostajanje. Sablazan i jutrenje, bdijenje da se zora na prijevaru uhvati. Rospijica je uz sve to potmulo nasmiješena, u lice mi se smije, dok širi i skuplja svoje obnažene noge gledajući me preko njih, ne mareći za svijet koji postoji i osim nje. Ona me trga poput ruku mladih beračica jabuka, žure da stignu prije mraka i grabe grubo, neodoljivo dok se njihova bedra raspojasana ispod zadignute haljine brinu za utaživanjem vlastite žeđi. O da, ona je bezobzirna i strašna, ja je se plašim dok joj prilazim, njene oči nisu više njene kad dodirnem njene grudi ispod kojih su kliješta koja čupaju moje grudi i njihove komadiće razlaže pred mojim očima, nemilosrdna, odjevena u žudnju. Pio bih je neprestano, miris njen je kočija zrelih kajsija, ja bih je kušao sadržajno, detaljno.

Željka je postala moja opsesija kad sam je vidio u banci za šalterom, u do grla zakopčanoj bijeloj košulji i tamnoplavom poslovnom prslučetu. Pogledala je moje oči s namještenim poslovnoljubaznim osmijehom i namignula koketno. Je li i drugima namigivala?, javljala se sumnja, ali su je sve podvrste mojega ega odstranjivale kao komad suvišne hrane na rub tanjura.
Seks s njom je najtoplija stvar koju sam ikada dotakao, umro bih kada bi prestala njena želja da me viđa. Sav sam podređen njoj, iznutra, spolja, kao tinejdžer sam dok prilazi mojemu pedesetogodišnjem tijelu. Njene dojke su nabrekla brda, slobodna je u svemu dok me šije kao postavu koja će skriti nagost tijela, ona veliča moj elan za svim, njeno tijelo je uragan koji me baca po želji, krasno je biti njenim predmetom. Ona se kao kučka smije mojoj ženi u lice, a ja, pred vlastitom ženom glumim da je Željka neodgojeno stvorenje, bezobrazno i nepristojno.
Željka ima trideset šest ljeta, vlastiti stan u koji dovodi mene, svoju užarenu loptu i igra se njom kad i kako poželi. Ja se prepuštam i postajem Željkin osobni ping-pong. I manji, samo da kidam halter s njene butine, dlanom vajam mekoću njenog trbuha. U njenim esencijalnim ženskim odajama pronalazim školjske modrije od unikatnosti, i ona se rastvara kao ta školjka, bedrima i usnama u koje sam smjestio svoje pobijeljele prste, od požude pobijeljele. Sva je moja namjena, kretanje. Tepam joj, a zapravo zovem kurvu i nevinost u njoj, istovremeno, dok urličem kao vuk gladan i bake, i Crvenkape, i kolača…
Ne znam koliko ću još moći tako, strepeći od njenog umora od ping-pong loptice, što ću ako me njene ruke ispuste na horizontalu dnevnog ubiranja stereotipa i prosjeka bez ikakvog preispitivanja?! Nijedna nije kao Željka, nje nisam sit i kad sam sit, ona opovrgava svaku moju logiku racionalizma. Što si, Željka, tko si, utvaro, melemu, ili otiđi kad razbaštiniš moju pamet, ili zadovolji svoju želju tako što ćeš me crpsti malo po malo, ne odveć i ne previše. Ako ne bude tako, postat ćeš ubojica. Već sada si, ti ubijaš u meni mene, i ja sam svaki drugi osim sebe samog. To više nije igra, ljubav, to je posjedovanje. Otvori mi svoju pećinu da se u njoj nastanim kao vlaga i mrak. Nađi mi lijek, ti koja si zaraza, virus i nagon. Ubijaš me i odlično to radiš. Uživam… dok… mremmmm… Željka…