2012. Veljun velja veljača, prevrtača veljača… Pahulje, pahulje, pahulje, i dalje pahulje…Odsjecaju sjecivima brida ledenica, u zakutak dobrano i davno već od gradskoga oltara, kuće zanemara, odsječene dijelove svoga bića, kojeg oživi o izborima, kada se po selima i zaseocima, o gradskim novcima taksira, kombijima, osobnim prometalima, … Plaćaju autobusi „Knin-prometa“, „Strijela-busi“, Laste, Beograd-Bus-evi, Ćopić-DOO-i… s one strane tamo, glasačke Hrvatske, preko Drine…
A ovima s ovu stranu ovdje što ostaše tragom Šantićeve pjesme: „Ostajte ovdje...“ raznorazni i raznorodni izborni mešetari, nakupci i prekupci, glasačkih glasova, za glas obečavaju, sve i svašta, od žena za oženiti se, skrbi, mirovine, asvaltiranih puteva, putića i puteljaka, telefona, vodovoda, javne rasvijete, ambulanti, stada ovaca, koza, do traktora iz Srbije…
Traktoraju se tako od izbora do izbora, pusta obečanja, dresiranih licemjera… A obećani traktori, raznošeni oštrim planinskim vjetrovima, otisnutim na katalozima i brošurama, nezdrava i nekvalitetna industriskoga papira, raznose po propuhima, po zapuštenoj i neobrađenoj zemlji, carstvu trnjine, gologa gloga, kruna draće, guštera, daždenjaka-piskavaca, zmija ljutica, do troroga poskoka… što na grani ljeske vreba vrebca, zavijenih svi nabrojani i oni koji to nisu u vučija zavijanja… i škure bure… nesnosne i hladne zahladnice… po zaseocima, čistinama puta, zaputcima, malo je puka, jer sve slabo i bolesno, ovakva klima čisti, a samo zdravo ostaje na životu… i živi…
Selo je ovo ne tako davno, od oko pet stotina dimova, i preko dvi iljade glava, hranilo: 183 konja, 628 goveda, 4220 ovaca, 884 svinje, 2022 koze, i bilo podijeljeno na četiri kraja, koja su se zvala i još se uvijek tako zovu: čavušljuvci, biva po broju bivanja seoskih čavuša (glasnika), a to su Zorići, Đurići, Bojanići i Torbice, čavušljivaca udaljenih po ½ sata hoda, jednih od drugih i rastavljenih potokom Brašincem i potokom Vilesovicom, u kom su se po pučkoj predaji umivale nadgorkinje vile, a konja pojila ratnica Neda i preskakala ga kraljica Lepa, nad kojim je urotu kovao Zvonimirov brat, kako kraljevskom krunom da okruni brata, Dmitra Zvonimira…
Današnji Plavanjci skoro svi, naseljeni su u XVI-stom stoljeću iz obližnje Bosne i to, naselili su ih Turci da im zemlje rade, u kuće potleušice, od kamena tesanika, jedna od druge u rastojanju do sto metara, zbijene bez ikakva poretka, obično pri strani, uaokolo ravnice u kotlini, u skupinama po plemenima…
U narodu nema žive uspomene kojom se tumači ime sela, a pojedini odlomci dobili su ime po plemenu, koje u njima stanuje… Pa opet uvriježilo se mišljenja da ime dolazi od česti plavljenja plavanjskoga polja, nekako s prolječa od nadošlih podzemnih i nadzemnih voda potpomognutih potocima Došinca i Bašinca, koje ožive planinski otopci snijegova, kada prvocvijeti s planinskih visova i dola, zrncima plavanjskoga sunca izgone zimu…
Tko zna kada je s kojim od tih izgona izgnana i zadnja Maja, Planinka, u ljetne dane, kada u selu nastanu vručine, i kada se zabrani u polju paša, pored usijeva, blago se tada tjera u planinu, gdje ima izobilja trave i hladovine. Osim čobana bogatiji imaju i jedno žensko, koje zovu Majom, Planinkom. Planinka sprema jelo za čobane, pere rublje, muze blago, siri sir, mete maslo, održava stanove, kolibe, gdje ljetuje blago…
Dugo u noć, uz logorsku vatru, u dugu gluhu noć, u kojoj se podnose vuci čobani… pominju se pominjanja, zgode i kazote… pa tako i jedna, o tamo jednome Opačiću koji vele, da jedared reče da je tako slatko jeo omač (travu), te ga zato selo prozva Omač-Kus, a njegovo potomstvo Omčikusi… A bio je, kažu, tamnolika lica, visoka čela, crnomanjasti vlasi kose, pogleda vatrena, ovelika stasa, široki, gorštačkih pleča. Jak, brz, okretan. Govora jedra i čista, razbuđenog pjesničkoga duha… Sa neobičnom svježinom, vanrednom ljepotom, i čistotom svojih jedrih izraza sa onim nepresušnim izvorom bogatstva bujnosti i gipkosti jezičnih oblika, južnog narječja…
Veljača 2012. Suha zima, vjetrovita i hladna s dosta snijega. Zahladnica počinje o svetome Luki, a traje do pred svetoga Đurđa, do Đurđevdana… Bura je nesnosna i ledena… Iza zime dolazi, predproljetna jugovina, pramaljeća, koja traje po nekoliko tijedana. Ona donosi izobilnu kišu, koja često pada nebrojeni broj dana, namirujuči tijedne i tijedne… Tada se izlije masa vode na zemlju, potoci i poteci otmu se koritima… Polja se pretvaraju u prostrana jezera… Po njivama se javljaju izvori, zvire vode…
Onda netko kao da rukom odnese svu tu vodu… i razgori oganj nebeski, i vrelost padne, užeže ravnicu, dani za danima se žare, žežu, praskozorjima…. Kad žar splasne, nabujala vegetacija zaposjedne ravnicu, i blagi topli dani bez daška vjetra…
Ljeti dodiju vrućine i komarci… Livade zatrudne trudnim blagodetima usijeva, kukuruza, raži, ječma pšenice, vrtlarica, kupusa, krumpira, otežale bogatim urodom, bremenite grane vočki s urodom legnu po zemlji, u kojoj rodi i ono što se i u šali nanese nad nju…
Duša zaboli od pogleda, ove dvi i dvanaeste, u napuštene kuće, u napuštenim kućama, botaničke bašte, već ojačala debla stabla, samonikla iz nekada dnevnih boravaka, probijaju kroz krovove kuća… Prašume pustoši…
Zima stegla ove 2012, zima stegla da i kamen drhti, gluha i daleka bjelina snijega, zamela pute, obesputila ih… ralica ni na vidiku…
2012. Narcisoidno-bolesnoga slikovanja, na tragu one turbo-folk-narodne, sliku svoju ljubim, šapčem svoje ime, vjetar nosi riječi… Riječi u vjetar, riječi u vjetru… vjetrenjače riječi… Umjesto kruha, i posla, obrazli traga, izborni govori, slikom na sliku, osobne medijske promiđbe, mediskoga maltretiranja puka, Hrvatskoga Kraljevskoga, Glad Grada, grada tužnih ljudi… Iz dana u dan, bez dan…
Mlade kninske obitelji odlaze, dane se dan za danom izdanjeni ti i takvi obezdanjeni dani, a porodice odlaznika uvečavaju, u kolonoma…
Malo je koji grad kao grad Knin, potcrtan kolonama… u novije vrijeme preko pedeset mladih, školovanih, obitelji, trenutno odredište pokrenutih kolona, konačno stanište, za skončaj konačište… Kanada…
Ostaju za njima svježe obojane fasade, i po deblima , pročeljima zgrada, oglasnim prostorima, pa i metalnim kontejnerima, izderane promiđbene plakate, od Jambo plakata do plakata veličine osobne iskaznice, slike političara…
Veju, veju pahulje, veju… po obrazinama mraz šara… Đon-obrazli obrazima… a rumen, crvanilo-stida… crvene se od mraza… Ledena caklina, zaleđenih nogostupa, obara i lomi, noge i ruke…
Pahulje, pahulje i dalje… pahulje… Zapusi i smetovi, povrh čela kuća potleušica, gluho i daleko, do neba golemi… vješaju se bjelinom snijega izaprani, zaseoci, kao bijelo rublje, o štrik nebeskoga svoda, s one strane ruba noći… Plavanjska starčad i nejač, okovana snijegom i ledom, njih oko dvijesto duša, bez živežnih namirnica, liječnika, prohodna puta, obespučeni, u bespučima zaladnica, propuha bure kroz planinske žljebove, studen gore, studen zimom…
Izbori su daleko… do sledećih izbora, tko živ tko mrtav, živi strah.
Zimska žalovanja … gutaju se dani i zalogaji, … a zalogaji, ko čovjek golemi…
