KOJA MOLITVA NIJE U NADLEŽNOSTI ANĐELA

Prvo jutro na Onom svijetu. Ranom zorom, znatiželjni anđeo budi popa da ga upita što je požurio da upozna svijet o kom je propovijedao čitav svoj vijek.
Pop snužden i bezvoljan odbija razgovor. Neočekivano i stidljivo okreće leđa anđelu umotavajući se u oblak do iznad čela. Nešto zapišta. Anđelu stiže poruka da imaju još jednog gosta iz druge dimenzije. U isti mah pridružio im se i starješina sela u kom je pop službovao. Pop svuče oblačak tik ispod oka da proviri šta se zbilo, ali ga odmah bijesno ispara na dva dijela koja ispariše. Anđeo ustuknu.
Gazeći mantiju, pop skoči da davi i čupa seoskog poglavicu, psujući kobni zalogaj koji je protekle večeri progutao za njegovim stolom. Zabezeknuti anđeo ih jedva rastavi, a zadrigli pop se uhvati za srce koje nije kucalo. Novopridošli gospodin popravljao je svoje ukopno odijelo.
– Hoćete da Bog čuje za ovo, šta vam je! -stišavao ih je anđeo.
– Sinoć smo večerali molitve, -poče pop- bilo ih je bogami za čitavo selo! Pisalo se i prikupljalo to čudo čitav post i istinski sam se radovao gozbi! Kada je bilo najslađe, zapeo mi je zalogaj! Sakrio sam se ispod stola i jutros me evo ovdje!
– Sram te bilo titule i mjesta! Čitavog života su ti u poganim ustima bile ove odaje, a pogledaj sad kako ih poštuješ! Nijesam ti ja birao zalogaje, molitve su bile pred tobom, svinjo! Došao ti je glave tvoj zavjet skromnosti, OČE! – reče domaćin koji je ugostio popa, okivajući ovo oče vrhovima cinizma. Iz ukopnog odijela izvuče napola pojedenu molitvu koju je napisao i ugrizao pop.
Anđeo je pročita i odmah, molitvu koja zapade u grlo, proslijedi na tumačenje đavoljoj kancelariji, a popa koji je jeo molitve posla na ispiranje.

Dezintegracija jednog sna

Bogu božije, caru carevo. Isti san, u istom balkanskom krevetu, u dinarskom kupeu nevažnog voza, na poslijeratnoj pruzi. Ovo poslijeratnoj pruzi je nekako domaće, naše. Prosto ide uz megalomanske projekte koji ne spajaju ljude, već izbore, vlade, sukobe, kredite…
Putniku su nebitne stanice i skretničari, jer bar u dogledno vrijeme ne namjerava sići sa voza. A i kako će sići kada su skretničari, po pravilu, zakatranisani šovinisti, mali razdražljivci, staklenih očiju koje jedva čekaju da se razbiju ideološkim čekićem, na nekoj od balkanskih stanica. Huškaju omiljene izdajnike da kuckaju ljigave točkiće ogromne šklopocije nekakvih vječitih integracija. E baš tako se proizvode tvrdoglavi zvuci, koji se pohvataju po obodu ušne školjke toga trusnog poluostrva.
„Bogu božije, caru carevo!“ – padajući na tvrdu glavu u kupeu, povika tvrdoglavi balkanski san, i u isti mah poče sebe da živi: „Sanjam novčić sa svojim likom i imenom. Moji su i pismo i glava. A ja ga i bacam. Svi mi govore da je unikatan, to i ja znam. I uvijek, ali uvijek, ja odem u prodavnicu i za njega kupim potpuno neispravnu stvar, a nudili su mi da za taj novčić odaberem šta god hoću. Čim sam izašao iz radnje, kasirka je zaključala i pozvala šefa da dođe. Ja sam stajao ispred i posmatrao kako se velika grupa ljudi okuplja i divi unikatnom novčiću.“
Evo i Panike! Bila je do toaleta, da popravi šminku. Mašinovođa napušta lokomotivu i saopštava da je voz upravo ispao iz šina, te da nema razloga za strepnju. Svi su odahnuli…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *