Jasmina Hanjalić: HUMOLJANSKI ZMAJ

Pendek je, svako malo, pogledivao koze, ali se potom vraćao vrhovima strmog i nepreglednog kanjona rijeke Rakitnice. Huka nevidljive rijeke čula se do proplanka na kome je rado sjedio i čuvao svoje stado.
Tu ću se strmoglaviti ako moradnem, neka me zmaj raskomada, odlučno pomisli mladić, ali živ im neću pasti u ruke!!!
Tjerani strahom od kraljeve odmazde, njegova obitelj i još desetine krstjana su pobjegli u ovo nepregledno gorje. Po njedrima gorostasa sniježnih vrhova, koji se na nekim mjestima ni ljeti ne otope, našli su kakvo-takvo utočište. Iako su dobro skriveni u selu Humoljani na Bjelašnici, kraljevi plaćenici katkad su ih stizali. Posebno kad bi silazili nazad u dolinu ka svojim ostavljenim domovima.
A naprijed se nema kud, mada je za ove nesretnike iza kanjona bilo još slobode. Bježali bi oni ka jugu, ka humskoj zemlji gdje nisu bili „krivovjerni“, ali se ispriječio nepremostiv ponor. Kanjon rijeke Rakitnice!
Najbučnije i najneposlušnije kraljevi ljudi kažnjavaju smrću krstjane.
One mirnije koriste u borbi protiv crnih ratnika sa istoka ili prodaju kao roblje. Pa, k’o živ, k’o mrtav! Vele da ti ratnici dolaze iz daleka, tamo gdje nema ni planina ni snijega. Govore zapetljanim jezikom, imaju veliku vojsku i sve živo porobiše. A kad neku zemlju osvoje, počnu obećavati slobodu onima koji prime njihovu vjeru.
A oni treći, najbrojniji i najmirniji, bježe poplaninskim bespućima, po selima kao što je Pendekovo.
Svi se bore za vjeru, a ne možeš vjerovati nikome, mislio je humoljanski pastir.
Skačući iz jedne u drugu misao, baš kad sunce prepolovi nebesko plavetnilo, Pendek u daljini ugleda neku pastiricu.
Viđao ju je već nekoliko puta kako sa ovcama zamiče dolje prema kanjonu, ali se nikad nije usudio pratiti je. Ovaj put krenu za njom niz vijugavi Studen potok.
Taj opasni predio treba izbjeći po svaku cijenu, znao je Pendek, ali kao da se nešto odlomi u njegovom strahu. Kad smije jedan ženski stvor smijem i ja, pomisli! Možda su i zmajevi pobjegli odavde?! Ni njima nije do ove nepregledi gdje surovi vjetrovi nose sve pred sobom, a zimski smetovi zatrpavaju kamene kolibe sve do proljeća? Ovdje živimo samo mi koji nemamo izbora, zaključi Pendek na kraju.
Još od malena slušao je najstrašnije priče o troglavoj nemani koja izlazi iz sunovrata, komada ljude i nosi ih u svoju jazbinu! Još bi dodali, da budu uvjerljiviji, zmaj njuši čistu dječju dušu izdaleka. Pogane ni on neće!
Paziću, imam oštro koplje i najbolji sam strijelac, hrabrio se Pendek slijedeći pastiricu.
Priđe sasvim blizu kanjona i obazrivo zakorači krivudavom strmom stazicom. Napravi par koraka i stade kao ukopan, ali se brzo pribra i sakri iza najbližeg grma.
Bože moj, ovo je zmaj, shvati Pendek kad ugleda nešto što nije nikad prije. „Nešto“ je imalo usku glavu i kuštravu grivu, jaku vilicu, bijele zube, kratke prednje šape nalik rukama, dvije snažne noge i rep. To stvorenje se bezbrižno valjalo u vodi i sa svakim pokretom mutilo bistri potok. Šapama je pljeskao vodu, čas se okretao na leđa, čas opet na stomak. Pendeku bi lakše uvidjevši da zmaj uživa u vodi baš kao dijete. Zar tako izgleda zmaj, upita se?!!
Širom otvorena usta najzad sklopi. U njegovom junačkom dijelu svijesti poče rasti misao o uništenju nemani.
Ali, umalo vrisnu kad ugleda novo čudo! Ona pastirica, koju je pratio, potpuno mirno prinese zmaju livadsko cvijeće i nježno ga pogladi po koži. O, Bože moj, prošaputa Pendek!
Zmaj, na njegove oči, uze djevojku za ruku, pa se zajedno izgubiše iza povelikog žbuna smreke i paprati. Pendek se bržebolje iskrade i
žurno krenu gore prema selu. Čudu se nije mogao načuditi!
U kasno popodne, stigavši do koliba, pastir sazva ljude i poče im do u tančine opisivati sve šta je vidio.
Za Pendekov susret sa zmajem ubrzo saznade i Vojka, povučena i tek stasala djevojka. Živjela je sa roditeljima i petoro mlađe braće i sestara u kolibi na osami, udaljenoj od sela više od dva sata hoda. Njen mlađi brat Miran baš je toga dana išao humoljanskom kovaču da mu izbrusi sjekiru i čuo Pendekovu priču. Požurio je kući i još zajapuren u dahu ispričao šta se desilo pored kanjona. Svi se upitaše ko li je ta nesretnica koju je zmaj odveo u smrt?! Otac se brzo spremi i pođe prema selu.
Vidio nas je, moram natrag, proleti Vojki misao. Usne joj se stisnuše.
A, jednog jutra, nešto više od godinu dana ranije, ona odluči krenuti dublje niz Studen potok. Nekontrolisana znatiželja vukla je kanjonu. Što zbog straha od zmajeva, što zbog ponora koji je gutao neoprezne pastire, malo se ko tuda vrzmao. No, Vojka je kao leptir oblijetala planinu i svaki grm bio joj je dobro poznat. Usput bi gledala i dodirivala šare na stećcima pod kojima su ležali preci, ili prilazila rijeci Rakitnici i slušala njeno kliktanje i jeku.
Kad bi prešli rijeku stigli bi do juga, maštala je djevojka nadojena pričama o humskoj zemlji u kojoj sljedbenike Crkve bosanske niko ne progoni. Možda mi zmajevi ne bi ništa učinili, pogana sam ko crn đavo, razgovarala je sama sa sobom Vojka.
U svoju ružnoću je bila sigurna. Tako su, barem, govorili njeni roditelji, pogotovu mati, ponavljajući joj da ima suho tijelo, iskrivljena ramena, debelu dlaku, baš kao da ju je vještica rodila, a ne žena.
Gore dijete nije mogla roditi, bile su majčine riječi, i zato Vojka ne smije među ljude. Oni proganjaju nakaze, učinit će joj nešto strašno i upropastiti za sva vremena, govorila je i sklanjala kćer u štalu kad bi u daljini ugledala da se neko k njima uputio. I sama Vojka je mrzila te svoje premršave, dugačke noge, ruke, prste i riđu kosu do pojasa. Na površini obližnjeg izvora ponekad bi se ogledala i stresa vidjevši
lice drugačije od svih koje je znala.
Ona nije ni slutila da su rijetki muškarci, koji su barem prošli pored nje, s dubokim uzdasima i skrivenom žudnjom mislili na to isklesano, vitko tijelo, kakvo imaju samo gorske vile. Duga, gusta i valovita kosa padala je na punačka usta, a bujna prsa ličila su na dvije bundeve koje čvrsto i pohotno stoje na pravom tijelu. Baš takve su trgovaci robljem, još od davnina, najprije hvatali, odvodili u Dubrovnik i ondje prodavali za desetak solida!!!
Čuvajući stado, dakle, prije nešto više od godinu dana, Vojka, samo što krenu, ugleda leđima okrenuto biće nalik na njenu predstavu o zmaju. Prepade se kao nikad, vrisnu, i otrča natrag uz jednu uzvisinu. Veliko oboreno stablo sa gustim granama davalo joj je makar prividnu sigurnost. Između lišća poče viritiprema nemani.
To je taj zmaj iz kanjona, zaključi Vojka i nastavi ga zagledati. Drhtala je, ali nije bježala. I što ga je više gledala, sve joj se manje odlazilo. Posebno kad vidje da mu se glava bezazleno njiše, a rep razigrano vrti. Njegove tamne i ovalne oči usporeno su treptale dok je gledao put nje, mada je Vojka mislila da je nije spazio. Čak joj se učini da vidi smiješak na zmajevom licu. Inače, nije bio prevelik, malo veći od njihovog konja Zekana.
Ne izgleda strašno, možda je dobar i moju porodicu i mene pusti da pređemo rijeku, maštala je Vojka.
Sjedila je još dugo u svom skloništu i iz časa u čas vagala šta joj je činiti. Na kraju pretegnu odluka da ostane. Oprezno ustade i poče mu prilaziti, korak po korak. Nekim iskonskim čulom vjerovala je da joj neće ništa loše učiniti. Priđe mu na desetak metara i stade.
Tako je počelo. Vrijeme je klizilo, a Vojka i zmaj, kome ona nadjenu ime Mili, sve češće su se sastajali i sve duže bili zajedno. Pravo otkriće je bio njegov umilni pogled i neskrivena radost pri svakom susretu.
Za Milija nisam pogana kao za ostale, zaključi Vojka već poslije nekoliko susreta.
No, u jedno doba, ta nježnost se pretvori u nešto mnogo dublje. Započelo je onog dana kad je Mili prišao i prvi put joj dotakao kožu na vratu. Kao vrbov prut stresla se cijela. Nagonski se okrenula i svojim rukama dotakla njegovo lice boje stijene.
Začudo, takvi dodiri su bivali sve češći, sve ugodniji, pa djevojka poče osjećati nepoznate struje po tijelu. Pljuvačka je vlažilanjene rumene usne, a po dnu stomaka kružila je slatka strepnja dok bi je po vratu doticao nabreklim usnama. Posebno je uzbuđivao dodir grudi, a skoro bi izludila kad bi jezikom dugo milovao njene uzdignute, tvrde bradavice.
Kao opsjednuti, Vojka i zmaj se počeše svakodnevno viđati. Jednog dana su se neobično strasno milovali, i, nekako sasvim prirodno, Mili prvi put prodrije u njene najskrivenije dubine među nogama. Tako spojeni njihali su se zanosnim ritmom iskonske melodije tijela, koja se ne uči, nego joj se svako biće prepusti onda kad za to dođe vrijeme. U tim ritmičnim kretnjama Vojka je osjećala neopisivu i nepresušnu slast, sve dok, na kraju, osjeti izluđujući grč cijelog tijela. Učini joj se da lebdi iznad Studen doline. Znala je, želi to ponoviti!
U predvečerje dana u kojem je Pendek na Studen potoku vidio zmaja, Vojka, po bratovim usklicima i režanju, shvati da su muškarci u selu dobrano ohrabreni i da će krenuti u lov na zmaja. Pogotovu kad ču za Pendekova uvjeravanja o zajedničkom pohodu i oslobađanju prolaza ka humskoj zemlji.
Predugo smo zatočeni, ponavljao je brat ono što je čuo u selu!!
Vojka se neprimjetno izvuče iz kuće i otrča svome Miliju. Noć je padala, ali je mjesečina osvjetljavala dobro joj poznati put. Nije je bilo strah, morala je svoga zmaja upozoriti na opasnost i odvesti ga u kanjon. Jedino je dolje, u tom ponoru, bio zaštićen od ljudi.
I, kao što je Vojka predvidjela, u ranu zoru, čim sunce poče dizati svoj plašt, grupa ljudi s Pendekom na čelu, prikrade se do gustog žbuna smreke, do mjesta gdje su djevojka i Mili čvrsto spavali. Trgoše ih njihovi borbeni pokliči. Vojkin otac izbezumljeno i bolno jauknu vidjevši kćer pokrivenu gunjem. Ležala je sa zmajem kao sa
mužem. Prvi priđe, uhvati je za ruku i grubo otrgnu sa njega, a desetine kopalja odjednom se zariše u Milijevo tijelo. Šiknu krv kao iz česme.
Iako teško ranjen, zmaj je stajao mirno. Nije se branio, nije napadao, nije ni bježao. Svojim toplim i vlažnim očima netremice je gledao Vojku.
– Bježi, Miliiii! Bjeeežiii, Miliiii !!!- vrištala je uplakana djevojka, koju je otac čvrsto držao za ruke da mu se ne istrgne.
Ali, Mili se nije mrdao. Vidjelo se da nema namjeru bježati iako su ga stizale nove i nove strijele. Disao je ubrzano, a krv se lila u mlazovima. Sve jače i jače. Poče stenjati. I kad su svi očekivali da će se mrtav stropoštati na zemlju, on snažno riknu, toliko prodorno da neki ljudi padoše na zemlju.
Taj neizdrživi krik razliježe se po cijeloj planini. Za tren se proširi prasak i nepreglušna grmljavina, tlo se snažno zaljulja, okolne jele zatresoše, a odlomljene stijene zakotrljaše.
Ljudi zavikaše „smak svijeta“, pobacaše lukove, strijele i preostala koplja, pa uz vrisku nahrliše bježati. Neki legoše, potom ustadoše i pojuriše još brže, neke od njih stigoše kamene gromade, a neki zamakoše u kanjon. Među njima i Vojka.
Mili, u samrtničkom hropcu, više nikog nije vidio. Zakotrljane stijene strovališe se na njega. I tu se zaustaviše.