Nalik mrkozelenoj paučini povija se na vjetru, kao sito gusta, zelena grana koromača izraslog iz pukotine bijelog kamena na vrhu lukobrana! Prolazimo u koloni kraj nje i još izdaleka pjevamo pjesmu koja nije od postanka svijeta… Oko nas je plava boja mora, čokoti vinograda, prebijeli zvonik i usamljeni hrast, i dan je sezanovski sunčan i lijep. I, ljudi pamte: ne sve i ne uvijek! I ne prebiru po sjećanjima, već pamte samo ono što se odnekud mora…
Dok sunce pogubno grije naša mlada pitomačka pleća, zagledanost u prostor ne prestaje; u artiljerijskom kabinetu cijevi lakih topova u polutami! Hladne na dodir i glatke do savršenstva, ali svejedno gluhonijeme – leže na podlozi od zelene čoje, kao na odru! I da nije napolju tamarisovih stabala čije se grane njišu naspram plavog neba i nasuprot uljanoj, bijeloj boji po stropovima kabineta, te da se ne čuje glas Ljube Mihovilovića iz pravca jedrarske radionice i milozvučni Ante Righija čije fotografije nikako da izblijede – nebeska bi kupola u kabinetu ličila na igračku, a cijeli kabinet na opsjenarstvo!
Iza te nebeskoplave kupole na kojoj se, ucrtane, nalaze zvijezde, ne može se čuti šum borova koji su stvarni, i koji zaista kao da šapuću na vjetru…Šume, a onda sa njihovih krošanja otpadaju iglice po našim bijelim kapama – onda kada ih cijelim svojim bićem osjećamo kao nešto stvarno, kao nešto što će vječito trajati …
I kako smo samo lako, i koliko sveubuhvatno, pamtili sva lica Dalmacije!?
I Mihovilović i Righi, dati su nam samo kao pokusni lakmus-papir sa bjelinom njegovih fotografija, koje, ostavljene u staklenom izlogu – nikako da požute…!? (Zbog čega li se toliko mnogo slažu bijela i plava boja u varijetetima koje pamtimo i koji su i u stvarnosti takvi…?)
Takvo slaganje boja pokazuju još samo zreli plodovi narandže u tamnozelenoj masi krošnje! Uz to, Ante Righi, zastao na mramornom stepeništu, i sam teatralno ukipljen – kicoški obučen – odbija od sebe sve asocijacije značenja pojma „maritimno“ – značenje koje se naslućuje ispod hrapavog i na trenutke raspuklog Mihovilovićevog glasa koji asocira na zahrđale karike plutačinih lanaca, na svježu smolu iz oblanjanih borovih platnica i – na hod po mukama!!!
Obojica zavrćeni u krug, možda i protivno svojoj volji, uvijek su u njemu, ali stalno na suprotnim stranama; oni su ono sa čime ćemo se kasnije susretati – oni su oni koje ćemo tek upoznavati…
No, ne pamti se sve! I ne pjeva se u koloni pjesma koja je od postanka svijeta. Ništa se ne događa dok napolju, kraj lukobrana, umrtvljeni i cijevima okrenuti ka planinama što se izdižu nad morem stoje teški topovi velikog kalibra… Pod njima, na uskom prostoru podzidane obale, leži tlo popločano kamenom… Prilaz u luku dodatno je obogaćen dvjema šinama za male municijske vagonete. Bočne strane šina mrke i bez sjaja!
Kada su borovi ponovo zašumjeli na podnevnom vjetru, i kada je iz krošnji glasno odhuknuo dah vjetra kao uzdah govečeta pred jaslama, te kada se more u daljini nabora i pogušća svoju tamnoplavu boju, u Glujićevim se kao ugarak crnim očima pokrenuše zjenice. Zamjenivši me u tom trenutku sa nekim svojim, osmjehnu mi se i položi mi ruku na rame. Pokrenu mu se i zaigra jabučica ispod grla. Sjede bliže meni i ja mu tada opazih suzu u oku! Tanku, svijetlu vodenu liniju što mu je, zajezerena, ležala u uglu oka koje me svojim vidom ogrija i koja mi otkri svu Zvonkovu privrženost….
I zatim zagledanost prestade. Zaćutasmo. Sjedosmo na tesani kamen mola i ugledasmo ribe, koje – pod nama – u vodi – u talasu poput zamaha krilom i povijajući se u jednu stranu, nestadoše kao gonjene zvijerke u tminu dubine! I one bjehu okupane suncem u prozirnoj vodi koje je tih godina bilo do bola bistro i do zagrcnutosti mirisalo na sol i na jod!
Zavijoren na vjetru u podne, drečavi se bokor zelenog koromača na kraju lukobrana račvao u milion sićušnih račvišta i na kamenu oko sebe bacao neke igleno tanke sjenke. Jato šarenih riba povijalo se u talasu uzduž oplate broda; oplata je pucketala, dok su se konopi s pramca lagano zatezali tek neznatno cvileći.
Svijet je bio jedinstveno skoncentrisan u mladosti Zvonkovoj i mojoj
koje su plamtjele! Između oplate broda i zida mola, usječena i prošarana odsjevima i sjenama izmještala se tama ispod naših bosih nogu i donosila ne toliko hladan koliko svjež vazduh! Pomoćni motor u potpalublju neprestano je štektao, a njegova se monotona buka razlijegala i van brodskog trupa spuštajući se na površinu mora poput udaraca bure…
Vjetar ju je preuzimao i odnosio ka najbližem kopnu, prema topovima i ka nečujnom i nevidljivom vakumu oko nas …Cijeli svijet je bio u vakumu. Nečujan i nevidljiv, a dalek, tih i spokojan, podsjećao je djelimično na tišinu u minerskom kabinetu – onamo gdje su se nalazile pregoleme fotografije Nasera i Tita.
I brod je zatim dugo, dugo isplovljavao, a na molu ostavljao prazninu nalik na pustoš. Ipak, ostajalo je nešto i iza broda: ostajalo je malo obalno svijetlo na vrhu svjetionika i sam svjetionik sa metalnim, crvenim ljestvama i onim svojim trbušastim spremnikom za plin. To malo obalno svijetlo – taj svijetleći rubin u staklenom kućištu na vrhu tornjića, radio je i danju i noću. Svojim je bljeskovima podsjećao na glasanje male ptice – uzaludno i nedužno glasanje iza neveremena – glasanje koje je odzvanjalo duž čitavog Zemnog šara, a da ga pri tome niko nije mogao čuti! To obalno svijetlo – taj upaljeni rubin – paradirao je uporedo s radom brodskog motora i šumom zapjenjenih valova koji su se oko pramca pretvarali u ogrlicu od najbijeljega kristala…
I ništa čovjeku očovječenom u marljivosti pri tom da ne bude teško; tako se započinjalo, i tako je trajalo sve do Igrana – onamo kuda se bješe spustio bijel oblak na vrhu zvonika. Pramen magline što je sišao sa planinske strmeni u danu kao od svile i od ljudi kao ispražnjenoj Dalmaciji onoga vremena…
Kod Igrana, brod i dalje ne tone! Uzdižu se njegovi vitki jarboli – vjerna imitacija starih jedrenjaka, i bez posrtanja mirno plovi na tustoj kobilici! U daljini, ponovo crkva, još jedan zvonik, maslinici u strani i crveni krovovi kućica utonulih u oskudnom, ali poput carskog žada jarkom zelenilu.
Na kraju, sa snopićima lozovog i vrijeskovog pruća, promiče starica u crnini. U svemu je nalik mojoj majci! Žignu me ispod srca.
A od Igrana do Vjetrenice, i od Vjetrenice dalje: kameni kolaps! Dva pitomca, nasmijani – jedan malčice visočiji od drugoga – sjede u visokoj travi u sjenci crnih u deblu bademova kraj Doca blizu Trogira…Uzbučali u vrhovima krošnji i sa lišćem koje svojim oblikom podsjeća na puščanu tanad, crni bademovi propuštaju rijetku svijetlost na kojoj se zare lica dvojici drugara…Proviruju im bijele kape iz sjenke u visokoj travi nad morem – sjede u smilju i kovilju i udišu kaduljin miris sa velikom nadom, a podne im izmamljuje veselost na licu; sjede i planduju , pa kao da i onda po njima padaju borove iglice…
Zagledani u svijet oko sebe, nisu mogli znati da će im taj pogled ostati za nezaborav! Kratko drugarstvo u mladosti koje s godinama u sjećanju izaziva blagu jezu i koje se nikada ne zaboravlja….
Pitomci napustiše crne bademove kod Doca, a Dalmacija, okupana suncem – sva u kaleidoskopu bijelog, zelenog i plavog, ostade na kamenu kraj mora…
Divulje kod Splita, 1985.
Do ruku mi dođe knjiga gos. Dodevskog, i ostadoh malo je reći ugodno iznenađen samom gornjom razinom prozne pismenosti i samosvojnoga pamtljivoga stila, izuzetnoga autora.i ova priča na tragu je tog.
Nikola Šimić Tonin
…Hvala, gospodine Nikola! Lijepo je čuti ovak(o)vu pohvalu. Sa svoje strane mogu reći samo to – da što sam stariji – sve više uviđam da je, izgleda, mnogo bitnije kako se nešto kaže nego li šta se kaže!
Pozdrav!
Sande
Lijepo Sande, osjećajno, sjetno, osebujno. Da brzo opet započneš s pisanjem.
Ivica