JAGODA KLJAIĆ: RASCVJETANA TRPEZA

Opet sam na mojim dotrajalim stepenicama što vode u dotrajalu kućicu u kojoj sam dotrajala ja. I nitko ne može pretpostaviti, ni približno, nema ni „vruće – hladno – mlako“, sigurna sam da nikada i nitko ne bi pogodio što to radim sjedeći na stepenicama, dok radim – apsolutno ništa.
Oprostite, nemojte smetati, upravo gledam i razgledam što ću skuhati za ručak. Lakše mi je dok gledam i sve vidim, nego da napamet iz zatvorene kuće pogađam. Iznutra ne mogu vidjeti baš sve: da li su se rascvjetale tratinčice, raširile male cvjetne glavice nevena, ima li dosta ružinih latica za obrok, koji mi se cvijet maslačka čini najukusnijim, ima li još negdje sakrivena neka ljubičica.
Volim te svoje rascvjetane obroke. Ma ne zavaravam se, ta tko bi to još jeo, komu bih to mogla ponuditi, kakva bi to bila ljubav koja dolazi kroz želudac, ima li na svijetu ijedna osoba kojoj bih mogla povjeriti tu svoju tajnu. Odgovor na sva ta pitanja je čista i nesumnjiva negacija. Pa kad je već tako, zašto svoju maštu ne iskoristiti za sebe.
Slučajnom posjetitelju moje skromne kuhinje, u prijepodnevno vrijeme, uvijek nešto – fino miriši. Kao u cvjetnoj bašči. Bar nešto fino kod mene. Ponudim da proba – nitko neće. Svi su upravo jeli. Baš čudno kako se uvijek podudara. Ne trudim se objašnjavati, samo pokažem. Ne šire se iz moje kuće mirisi prženih krumpirića, prepohanoga mesa, zagorjeloga ulja, iskipjeloga mlijeka – svi oni mirisi domaćinstva, obitelji, zajedničkoga ručka, skladnoga života. Sve je to ostalo daleko iza mene i ne želim glumiti i pretvarati se radi drugih, lagati sebi samoj, a, to ne, to mi nikada nije bilo potrebno. Sada još manje, kad se svi brinu za sve oko mene.
Da, čujem vaše pitanje: pametnjakovićko, a što jedeš zimi, kad nema latica. Ima, ima, suhih, puna soba, sve ravne površine. Uostalom:

Suve šljive i orasi
Mi smo diko siromasi,
Siromasi diko bela,
Voda te odnela…

Mislim da je sve vezano uz hranu zapravo vrlo jednostavno, samo nas zbunjuje ponuda. Vuče nas i povlači za sve rukave i džepove koje imamo na sebi, a mi se ne znamo ili ne želimo otimati. Uzalud nas psiholozi, doktori, nutricionisti upozoravaju – i među njima, dakle, ima nepotkupljivih. Znam u šali, ali misleći ozbiljno, poznanicima reći: kad bih bila liječnica, pola pacijenata ne bi smjelo ući u moju ordinaciju. Morali bi se najprije potruditi da sami sebi pomognu.
A to bi značilo: Nije hrana za naše zavaravanje. Ne služi ona da nam uljepšava život. Ne može ona biti nadoknada za sve što mislimo da bismo trebali imati, a nemamo. Onda i sama ne bih ništa radila nego se hranila i hranila. Zamjenjivala sve ono što sam imala a više nemam ili što nisam imala uopće. Nije hrana ljubavnik ili prijatelj, a može biti neprijatelj, nije brat ili sestra, roditelj. Nije neispunjena želja.
Zato samo što jednostavnije. Jedna izreka kaže:
Više je uzalud,
Kad je i manje dovoljno,
Jer priroda je zadovoljna
Jednostavnošću…
Sa hranom je kao s ljudima. Ili obrnuto. Mislimo da bi trebalo biti onako kako nije. Nije nam dobro kad je pretvrdo, nije dobro premekano, ne odgovara žestoko, a još manje bljutavo, ne sviđa nam se kad prevladava jedna aroma, htjeli bismo osjetiti od svih mirisa i okusa pomalo, ne prihvaćamo više samo sezonsku hranu, nema sezona, cijela godina mora imati sve, ljepše nam je fino pakiranje, sjaj koji govori o bogatstvu, usrećuje nas umjetni miris od kojega ne osjetimo pravi izvorni. Želimo ujednačeno i idealno. I u hrani i u životu.
Uspjela sam se približiti jednostavnosti. Netko to naziva i lijenošću. Ima i toga, priznajem – možda nije lijenost već je prije nepotrebnost gubljenja životnoga vremena na suvišno i nevažno. A što ću s onim: kad je fino. I finoća je za svakoga od nas različita.
Probajte spomenute cvjetne latice, svakako uz vaša omiljena jela, možda vam se učini lijepo i fino.