I večeras sam nezadovoljan pričom. Ništa više i ništa manje kao i sa svakom prethodnom. Jedina razlika je u tome što su one objavljene, a ova neće ni za oštrenje olovke poslužiti. Neće dočekati. A možda je bila bolja od mnogih. Ruku na srce i jeste. Sada kad razmislim, ne znam šta mi je skrivila. Tačno, nije meni. Da ne čuje zrelost, možda mi je čak i simpatična. Aha, zrelosti se zamjerila! Krajičkom oka sam primijetio da se mrko gledaju. A tako sam se radovao susretu sa zrelošću, sanjao sam njenu pravdu i korisnost, a ona mi pocijepa omiljenu priču.
I umjesto da ostane – ode bez i jedne jedine riječi! Kako je mogla otići, a nije ni dolazila!?
To se tako plaća. Do našeg narednog viđenja raspitivaću se kod iskusnijih pisaca kako su izgledali njihovi susreti sa zrelošću i da li je još uvijek čekaju… Vjerovatno je Beket promašio. Moguće da je Godo ženskog roda.