Enesa Mahmić: Postmoderne zafrkancije Itala Calvina

Još od antike isticane su različite funkcije književnosti: spoznajna, didaktička, etička, estetska, hedonistička, katarktična i sl., i uvijek je podrazumijevala jednosmjerno dejstvo, dejstvo djela na čitatelja, gdje su autori pripovijedali o onome što su čitatelji od njih očekivali.Tek u (post) moderno vrijeme, jasnim uočavanjem tih reverzibilnih procesa, odnos pisac-djelo-čitalac se počeo shvatati kao dvosmjerna relacija.
Moguće da je najbolji primjer dvosmjerne relacije Calvinovo djelo Ako jedne zimske noći neki putnik, gdje autor mimo tradicionalnih književnih konvencija odustaje od klasične naracije i fabuliranja pri čemu klasični psihološki mehanizmi koji prate recepciju tradicionalne pripovjedne proze zapravo bivaju izigrani.

1. Wtf ?!

Antitradicionalizam  ovog romana čigledan je  već na samom početku gdje shvatamo da čitamo knjigu koja nam govori da je čitamo. U početnom poglavlju pripovjedač se humorističnim tonom obraća čitaljima prozirući njihove svakodnevne sitne intimnosti:

„Počinješ čitati novi roman Itala Calvina  Ako jedne zimske noći neki putnik.

Opusti se. Priberi se. Odbaci od sebe svaku drugu misao. Pusti neka svijet koji te okružuje iščezne u neodređenosti.Vrata je najbolje zatvoriti; iza njih je uvijek upaljen televizor. Reci im odmah: »Ne, ne želim gledati televiziju.« Podigni glas, ako te ne čuju: »Čitam! Neću da me ometate!« Možda te nisu ni čuli kad je tamo takva buka; reci glasnije, viči: »Počinjem čitati novi roman Itala Calvina!« Ili, ako nećeš, nemoj to reći, nadajmo se daće te pustiti na miru.Zauzmi najudobniji položaj: sjedni, opruzi se, skutri se, lezi. Lezi na leda, na bok, na trbuh. U naslonjač, na divan, na stolicu za ljuljanje, na ležaljku, na tabure. U mrežu za spavanje, ako imaš mrežu za spavanje. Na krevet, naravno, ili u krevet. Možeš se postaviti i glavačke, u jogi-položaj. S knjigom naopako, razumije se.
Naravno, idealan položaj za čitanje teško je pronaći. Nekad se čitalo stojeći, ispred stalka. Ljudi su bili navikli stajati. Tako su se
odmarali kad bi bili umorni od jahanja. Nikome nije padalo na pamet da čita na konju; a tebi se sada čini privlačnom ideja da čitaš jašući, naslonivši knjigu na konjsku grivu, ili čak objesivši je konju o uši s pomoću osobitog hama. S nogama u stremenima svakako bi bilo vrlo ugodno čitati; držati stopala na povišenom mjestu —prvi je uvjet za užitak u čitanju.“

Calvino se igra postmodernističkim postupcima koristeći vješto metatekstualnost, metanarativnost, metafikciju, intertekstualnost i autoreferencijalnost: Glavni junak romana Čitatelj svoju pustolovinu započinje čitanjem prvog poglavlja Calvinovog romana  Ako jedne zimske noći neki putnik, no otkriva da su se zbog štamparske greške u Calvinov roman umiješali arci drugog djela Izvan naselja Malbork poljskog pisca Tazija Bazakbala. Pri pokušaju zamjene knjige u knjižari Čitatelj upoznaje Ludmillu i oboje odlučuju nastaviti s čitanjem poljskog romana. Koji uopće nije poljski, već cimerijanski roman Naginjući se preko strme obale Ukka Ahtija, kako tvrdi profesor Uzzi-Tuzzii, više nalik sveučilišnom gnomu nego čovjeku.  Putem (samo) ironije i parodije, u ovom slučaju se podstiče na preispitivanje ideje znanja.

Postmoderna teorija dovodi u pitanje razdvojenost književnog i historijskog, jer oba načina pisanja svoju snagu u većoj meri izvode iz vjerovatnoće nego iz objektivnih istina (ako se uopšte može govoriti o objektivnim istinama kada se uzme u obzir promišljanje egistencijalističkih filozofa o relativnosti pojmova istina i objektivnost).
Calvino u romanu upotrebljava i stvarne i izmišljene naslove knjiga i imena autora aludirajući da ne postoji tačno određena granica između fikcije i historiografije.

Pripovjedač „šeherzadinim postupkom“ prekida priču na najzanimljivijem dijelu, ali je ne dovršava, nego započinje novu priču. „Tradicionalni“ čitelji/ice naviknuti na tradicionalnu linearnu fabulu bivaju frustrirani i bjesno urlaju: „wtf.?!“  jer teško da uspijevaju pronaći smisao Calvinovih priča? Imaju li te priče uopšte smisla? Jedan od likova romana, profesor Galigani, zastupa tezu da se radi o falsifikatu, roman se zapravo zove Bez straha od vjetra i vrtoglavice koji je napisan na cimbrijskom i potpisan pseudonimom Vorts Viljandi, dok lik Čitatelj naposlijetku otkriva cijeli svijet književnih urotnika i falsifikatora. Calvino time aludira na „kraj književnosti“ da je već sve napisano, i da ne postoji ništa novo o čemu bi se moglo pisati i da je (post) moderni čovjek osuđen na ponavljanje iz besmisla u besmisao. Ali glavni junaci Čitatelj i Čitateljica, između tajni i obmana, slobode, otpora i totalitarizma ipak uspijevaju pronalaći Ljubav, kao jedini smisao u gomili besmisla.

2. Da li je čitatelj/ica izigran/a?

U tradicionalnoj nauci o književnosti jedina relevantna relacija vrijedna izučavanja bila je pisac-književno djelo, gdje se pisac smatrao kao jedini „vlasnik“ književnog djela, njegov stvaralac i „proizvođač.“ Za historičare književnosti čitalac je bio onaj koji se pojavljuje kad je sve završeno, nakon što je djelo napisano, tek zato da bi ga na neki način doživio, da bi uživao u njemu, da bi se prepustio njegovoj sugestivnoj snazi ili sposobnosti da nas „poučava, zabavlja i uzbuđuje“, kako je to bio zamislio još Ciceron.
Čitateljstvo je uglavnom bilo frustrirano Calvinovim romanom. Osjećali su se izgrano. no, da li su oni zaista izigrani? Ili im je konačno dana mogućnost djelovanja? Određena moć da i sami djeluju na fabulu?
Pripovjedač se stalno obraća Čitatelju, komentira knjigu i proces čitanja. Calvino ciljano problematizira naša očekivanja, izazivajući nas da sami stvorimo priču od fragmenata koje nam je ponudio. Dijalektika traženja i pronalaženja u osnovi je svakog hiperteksta. Posao proizvodnje diskursa čitatelju je ponuđen kao posao pomnog istraživanja labirinta. A ko strpljivo traži, taj i nađe. Nešto.

4 Responses to Enesa Mahmić: Postmoderne zafrkancije Itala Calvina

  1. Dino каже:

    Eneso, nešto to ovo kratko?!

  2. vladislav zivkovic каже:

    .neki spanac ,cije se predugacko ime skoncava sa..Ortega i Garset kaze da veliki pisci odgovor ostavljaju uvek za sledecu recenicu,takodje,nikad se ne vidi njihov licni stav,uvek to stavljaju u sukob kroz dijalog,ustima junaka.Dostojevski i Prust,kaze,opstace ,cini mi se da je u pravu…

  3. enesa mahmić каже:

    Moj Vjerni Čitatelju, sezona makova odpočela, nema se vremena za pisanje 🙂

  4. edin каже:

    Misterijozno nestala djevojko, jesi ti ziva??

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *